Nova studija potvrđuje da su GLP-1 lijekovi sigurni za mentalno zdravlje kod dijabetesa

Nova studija potvrđuje da su GLP-1 lijekovi sigurni za mentalno zdravlje kod dijabetesa

Velika studija koja analizira podatke od više od 60 milijuna pacijenata ne pronalazi dokaze da agonisti receptora GLP-1 povećavaju rizik od suicidalnosti kod pacijenata s dijabetesom tipa 2, izazivajući prethodne brige o sigurnosti.

AktualniBMJStudija će utvrditi smanjuje li uporaba agonista receptora glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1) kod bolesnika s tipom 2 (T2D) rizik od samoozljeđivanja, suicidalnih ideja i samoubojstva u usporedbi s pacijentima s povećanim inhibitorima dipeptidil peptidaze-4 (DPP-4) ili natrijevog glukoznog kotranportera-2 (SGLT-2) (SGLT-2) inhibitora (SGLT-2).

GLP-1 i rizik od verzije samoubojstva

Klasa lijekova agonista GLP-1 receptora široko se propisuje za liječenje T2D. Ovi lijekovi postižu vrlo učinkovitu kontrolu glikemije, istovremeno potičući korisne kardiorenalne učinke i smanjujući rizik od smrtnosti od svih uzroka.

Nakon što je Islandska agencija za lijekove objavila početne zabrinutosti za sigurnost u srpnju 2023., regulatori diljem svijeta pokrenuli su istrage kako bi procijenili potencijalni rizik od samoubojstva među korisnicima agonista GLP-1 receptora. Međutim, nedostatak dostupnih dokaza ograničio je sposobnost istraživača da donesu konačne zaključke o ovoj potencijalnoj vezi.

Višestruki mehanizmi mogu biti uključeni u ovu potencijalnu povezanost, od kojih neki uključuju nagli gubitak težine i hiperaktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Međutim, ostaje nejasan točan način na koji se rizik od suicidalnih ideja i samoozljeđivanja može povećati upotrebom agonista GLP-1 receptora.

O studiju

Trenutna opservacijska studija procjenjuje prosječni učinak liječenja kontinuirane upotrebe agonista GLP-1 receptora na suicidalne ideje, samoozljeđivanje i samoubojstvo kod T2D pacijenata. Podaci od više od 60 milijuna pacijenata liječenih u više od 2000 ordinacija liječnika opće prakse dobiveni su od UK Clinical Practice Research Datalink (CPRD) Gold and Aurum.

Pacijenti su podijeljeni u dvije skupine. Prva kohorta uključivala je osobe koje su nastavili uzimati agonist GLP-1 receptora ili inhibitor DPP-4 po prvi put između 1. siječnja 2007. i 31. prosinca 2020. Druga skupina uključivala je ljude koji su se prvi put susreli između 1. siječnja 2013. i 31. prosinca te 31. prosinca i 31. prosinca 2020. i 31. prosinca 2020. i 31. prosinca, 2020., i 2020., i 2020., i 2020., i 2020., 2020.

Primarni ishod bila je suicidalnost, koja je definirana kao kombinacija prijema u bolnicu zbog samoozljeđivanja, suicidalnih ideja ili dovršenog samoubojstva. Sekundarni ishodi uključivali su svaki od ovih događaja zasebno.

Rezultati studije

Kohorta studije sastojala se od 36 082 i 234 028 korisnika agonista GLP-1 receptora i inhibitora DPP-4 praćenih medijanom od 1,3 odnosno 1,7 godina. Za usporedbu, 32 336 korisnika agonista receptora GLP-1 i 96 212 korisnika inhibitora SGLT-2 praćeno je medijan od 1,2 odnosno 1,2 godine.

Korisnici agonista GLP-1 receptora imali su više razine hemoglobina A1C i dulje trajanje T2D. Također je vjerojatnije da su te osobe imale povijest anksioznosti, depresije, shizofrenije, samoozljeđivanja i nesanice.

Ponderirana incidencija suicidalnosti bila je 3,9 i 3,7 na 1000 osoba-godina kod korisnika agonista receptora GLP-1 i inhibitora DPP-4. Nisu primijećene značajne razlike u sekundarnim ishodima i svi su rezultati bili dosljedni u višestrukim analizama osjetljivosti.

Prije ponderiranja kovarijate, korisnici agonista GLP-1 receptora imali su veću vjerojatnost da će biti pretili, dijagnosticiran im je T2D dulje vrijeme i dijagnosticirani su bili žene u usporedbi s onima kojima su propisani inhibitori SGLT-2. Bolesnici s agonistima GLP-1 receptora također su imali veću učestalost mikrovaskularnih komplikacija i povijest depresije.

Ponderirana incidencija suicidalnosti bila je 4,3 odnosno 4,6 na 1000 osoba-godina u ispitanika kojima su propisani agonisti GLP-1 receptora i SGLT-2 inhibitori. Nisu pronađene značajne razlike u sekundarnim ishodima prema težini između ove dvije skupine, sa svim rezultatima dosljednima u višestrukim analizama osjetljivosti.

Zaključci

Rezultati studije pokazuju da uporaba agonista receptora GLP-1 nije povezana s povećanim rizikom od samoozljeđivanja, suicidalnih ideja i samoubojstva u usporedbi s inhibitorima DPP-4 i SGLT-2 u bolesnika s T2D.

Baza podataka korištena za trenutnu studiju omogućila je istraživačima da uzmu u obzir širok raspon zbunjujućih čimbenika koji često nisu prisutni u drugim administrativnim bazama podataka. Još jedna važna snaga je dizajn studije, koji je smanjio pristranosti povezane s uključivanjem prevalentnih korisnika bez isključivanja pacijenata sa samoozljeđivanjem ili suicidalnim idejama. Ovo je posebno važno jer pojedinci sa samoozljeđivanjem ili suicidalnim idejama mogu biti najosjetljiviji na štetne psihijatrijske događaje povezane s upotrebom agonista GLP-1 receptora.

Primjetno ograničenje trenutne studije je potencijalna prisutnost zaostalog zbunjivanja. Pogrešna klasifikacija izloženosti također je moguća jer su recepti u bazi podataka samo oni koje su napisali liječnici opće prakse. Osim toga, rezultate nekih sekundarnih analiza treba tumačiti s oprezom, budući da široko rasprostranjeni intervali pouzdanosti proizlaze iz rijetkosti rezultata.

Izvori: