Depresija i beznađe: majka i otac svih problema

Depresija i beznađe: majka i otac svih problema

Za prevladavanje kombinacije majke i oca depresije i beznađa potrebno je više od tableta, potrebna je svijest. Naravno, ne poričem da lijekovi ponekad mogu pomoći, ali potrebna je svijest da prebolimo dvije najgore stvari u životu. Zapravo, nije potrebna samo svijest, već postojan i strpljiv razvoj i rad s tom sviješću kako bi bila dovoljno jaka da pobijedi ovu kombinaciju depresije i beznađa.

Znam odakle pišem i govorim jer zapravo patim od kliničke depresije i kroničnog beznađa. Pijem lijekove za depresiju, ali znam da sami lijekovi to ne mogu, stvarno moram pomoći svojim pozitivnim, strpljivim djelovanjem i znati da postoji svjetlo na kraju beznadnih tunela koje život kao da baca pred mene. Sve što mogu učiniti s beznađem je da se polako ali sigurno izvučem iz njega i da ga smatram "kornjačom", a ne da ga požurujem i olako shvaćam kao "zeca" ili "zeca". Odustajanje nikada nije opcija, koliko god teških točaka bilo. Jer kad postoje teška mjesta i pitanja u životu, ona se mogu riješiti ili se uvijek mogu pronaći odgovori na pitanja.

Kada postoji problem za rješavanje, naravno da na kraju postoji rješenje, pravo rješenje, jer postoje odgovori na sva postavljena pitanja.

Jer ako postoji depresija i beznađe, onda postoje i njihove suprotnosti kao odgovori na to: nada i sreća/hrabrost za život. Kao što sam rekao gore, postoji odgovor na svako pitanje i stvarnost koja će se suprotstaviti užasnoj situaciji ako se za njom traga dugo, ispravno i dovoljno snažno. Stvarnost je cjelina, a ne dijelovi. Postojanje je cjelina, bez dijelova. Dakle, kada kažem kombinacije majka-otac, mislim na ovu cjelinu: cjelovitu sliku stvarnosti koja nije jednostrana ili djelomična u odnosu na majčin ili očev dio. Mislim upravo na to, na cjelokupnost stvarnosti.

Ovo me dovodi do točke: samoubojstvo je uvijek ishitreni, nepotpuno shvaćen čin koji je glup. Apsolutno sam protiv toga, zbog totalne prirode stvarnosti, umjesto bježanja od problema, treba ih rješavati strpljenjem, razumijevanjem i tolerancijom, umjesto bezumnog i destruktivnog bježanja bez ikakvog pravog i istinskog pokušaja da se stvar riješi.

Ne kažem da bolujem od neizlječive bolesti pod svaku cijenu, ništa slično. Kažem da se problemi mogu riješiti radeći sa stvarnošću kada je to izvedivo, moguće i logično.

Na primjer, poznajem ljude koji su počinili samoubojstvo zbog lako rješivih problema za koje je potrebna samo odlučnost, razumijevanje i rad na prevladavanju.

Ali kada netko ima terminalnu tjelesnu bolest koja uzrokuje destruktivnu i nepotrebnu patnju, to nije potrebno. Ovo je jedini put da zagovaram nešto što nalikuje "bijegu" ili eutanaziji.

Kakva god bila situacija u životu, u stvarnosti svi moramo donijeti odluku, tako je jednostavno. Hoćemo li dopustiti da nas problemi pregaze ili ćemo sami izabrati pravi put u životu kada za to budemo imali kapaciteta? Uostalom, nada se stvara, a ne rađa, kao i beznađe, tako da oboje možemo uistinu promijeniti svojim djelovanjem. Sve dok možemo stvarati nadu i djelovati produktivno, postoji život, a ne samo puko postojanje.

Nadahnut Joshuom Claytonom