Jesu li veganstvo i vegetarijanstvo simptomi poremećaja prehrane?

Jesu li veganstvo i vegetarijanstvo simptomi poremećaja prehrane?

Tijekom protekle godine velik broj klijenata rekao je da ih medicinski stručnjaci savjetuju da su njihov stil života i prehrambene navike jednaki mentalnoj bolesti i da ih treba klasificirati kao poremećaje prehrane. Njihova odluka da ne jedu proizvode životinjskog podrijetla ili da ograniče svoju konzumaciju na sadržaje koji se ne temelje na mesu smatra se ekstremnom i odgovorom na poremećaje u njihovom psihološkom blagostanju. Kao psiholog, želio bih istaknuti ovu zabrinutost i kod klijenata i kod zdravstvenih radnika.

Prvo, važno je razumjeti što su vegetarijanstvo i veganstvo. Vegetarijanstvo je praksa nejedenja mesnih proizvoda životinjskog podrijetla, tj. mesa, ribe ili piletine, iako neki ljudi i dalje sebe nazivaju vegetarijancima, ali jedu ribu. Odluke se često donose na temelju uvjerenja o zdravlju ili okrutnosti u poljoprivrednim praksama ili proizvodnji mesa. Nekadašnje vjerovanje temelji se na shvaćanju da je čovjek zdraviji ako ne jede meso, ribu ili piletinu, iako bira nusproizvode životinjskog podrijetla poput mlijeka ili jaja. Potonje vjerovanje odnosi se na probleme okrutnosti u vezi s postupanjem prema životinjama u uzgoju stoke. Za vegetarijance ova dva uvjerenja ne moraju nužno ići zajedno. Osoba može ograničiti konzumaciju proizvoda životinjskog podrijetla kako bi poboljšala zdravlje, a da pritom ne brine osobito za dobrobit životinja.

Veganstvo je, s druge strane, filozofija da nije prihvatljivo koristiti ili iskorištavati životinje na bilo koji način. Odluke o prihvaćanju veganske prehrane možda nisu filozofski motivirane, već se donose na temelju poboljšanog zdravlja. Strogo govoreći, ovo nije vegansko, ali kao i filozofija koja se vodi veganski, osoba ne konzumira životinjske proizvode. Prava definicija vegana temelji se na etici; da je samo po sebi pogrešno koristiti ili iskorištavati životinje, tj. jesti, nositi, zabavljati ili koristiti farmaceutske proizvode testirane na životinjama, itd. Etički vegan je netko tko je toliko pogođen veganstvom da je intelektualno bijesan ili ima jaku bol kada shvati kako se životinje tretiraju u industrijskoj proizvodnji. Vjerojatnije je da će te osobe potražiti psihološku podršku jer često imaju simptome anksioznosti, depresije, PTSP-a, napadaja panike, samoubojstva ili paranoje.

Kada osoba potraži pomoć kvalificiranog stručnjaka, često prijavljuje simptome koji se nazivaju mentalnim poremećajem ili, kako ja radije kažem, psihičkim tegobama. Kad ih se upita, oni uvijek kažu da su usvojili veganski način života koji bi se medicinskim djelatnicima koji nisu vegani mogli smatrati ekstremnim. Nakon detaljnijeg promatranja, vjerujem da su iskustva o kojima su izvještavali vegani toliko traumatična i da imaju više veze sa znanjem i sviješću koja je ušla u njihove živote, a ne da su izbori njihovih životnih stilova obrambeni mehanizmi ili strategije za izbjegavanje doživljavanja potisnute psihičke boli.

Što vegani znaju?

Osoba koja usvoji etički veganski način života postala je svjesna ogromne i inherentne okrutnosti i društvene nepravde industrijske upotrebe životinja u našem društvu, bilo u proizvodnji hrane, industriji zabave ili testiranju proizvoda za ljudsku upotrebu. Industrijsko iskorištavanje životinja temelji se na promatranju životinja kao imovine. Kako bi se povećao profit, troškovi se smanjuju, što znači da smanjenje boli nije dio jednadžbe. To znači da životinje uzgojene samo za hranu nemaju istu pravnu zaštitu kao kućni ljubimci. Vegan je traumatiziran ovom sviješću i često se osjeća nemoćnim kada se njegova uvjerenja shvate ozbiljno ili se brzo ili uopće promijene. Međutim, njezina je trauma dublja. Postali su svjesni velike nepravde i specizma koji su svojstveni ovom industrijskom sustavu. Kada to pokušaju podijeliti s drugima, često ih se osuđuje kao previše osjetljive ili ih se potiče da prihvate da je "jedenje životinja normalno" ili "da su stvari tako loše, nikad im ne bi bilo dopušteno". To povećava njihovu bol i osjećaj izoliranosti, jer se drugi ljudi često osjećaju nelagodno zbog informacija koje dijele i izazova njihovim vlastitim vrijednostima. Ova ponovljena iskustva uzrokuju da osoba otuđi svoje prijatelje ili obitelj i dodatno povećava njihovu nevolju.

Kako bi postigli određeni stupanj stabilnosti i olakšanja boli, traže usluge psihologa ili psihijatra. Kad se ljudima kaže da su njihove prehrambene navike ekstremne i da predstavljaju poremećaje prehrane, paranoju ili depresiju, mislim da medicinska struka propušta nešto vrlo važno o determinantama njihove psihičke nevolje. Mnogi klijenti navode da minimiziraju ili trivijaliziraju svoju nevolju kao oblik nasilja ili dodatnog zlostavljanja. To dovodi do komplicirane reakcije na tugovanje u kojoj se ponovno doživljava neriješena prethodna tuga. U pokušaju da ublaže svoj daljnji osjećaj psihičke boli, ljutnje i ogorčenosti, često se čvršće drže svog etičkog veganskog ponašanja. Upravo ova prijavljena ponašanja navode stručnjake da redovito pretpostavljaju da su njihove odabrane strategije, definirane njihovim izborom prehrane i stila života, posljedica mentalne bolesti. Vjerujem da oni nisu simptomi mentalnih poremećaja, već funkcija mentalne jasnoće, psihološke dobrobiti, povećane razine empatije i suosjećanja. Kako su te dobrodošle psihološke osobine odjednom postale klasificirane kao mentalni poremećaji?

Osporavanje statusa quo

Vjerujem da ako imamo samo čekić, svaki problem postaje čavao. Profesionalcu je previše lako promatrati nečije ponašanje kroz usku leću medicinskog označavanja, i kada se suoči sa simptomima netipičnog prehrambenog ponašanja, označiti ih kao abnormalne. Vidjeli smo to s drugim neuobičajenim životnim odabirima poput homoseksualnosti, koji su tek relativno nedavno uklonjeni s popisa mentalnih poremećaja. Nadalje, veganstvo izaziva svakoga (uključujući i profesionalce) da preispitaju vlastiti specizam i ljudsku superiornost. Specizam je izraz koji se koristi da objasni zašto se različite životinje tretiraju različito, npr. npr. zašto smo zgroženi okrutnošću prema psima i mačkama, ali prihvaćamo ili ne dovodimo u pitanje klanje drugih životinja za hranu ili kao primatelja testova. Neugodni osjećaji koje promatrač osjeća mogu dovesti do odbijanja ili odbijanja nepravde. Međutim, to je u najmanju ruku beskorisno, au najgorem slučaju uvredljivo kada profesionalac klasificira stavove i ponašanje pojedinca kao abnormalne kako bi nesvjesno izbjegao iskustvo vlastite nelagode inherentne vlastitom specizmu ili legitimnoj superiornosti dodijeljenoj samo zato što je čovjek.

Potičem veganske klijente da zatraže pomoć drugih vegana da ih podrže na njihovom putu. Ako su vaši simptomi akutni, potražite a veganski psiholog ili savjetnik Svatko tko može suosjećati s inherentnim izazovima ovog stila života vjerojatno bi bio od pomoći. Iako je psiholog možda vegan, upamtite da svoju bol možete kontrolirati samo ako imate povjerenja u stručnjaka i imate odnos s njim. Ako to nije prisutno, nikakvo zajedničko filozofsko stajalište neće vam pomoći da prevladate svoje izazove.

Potičem liječnike, psihologe i savjetnike da prepoznaju da veganske prehrambene i životne navike nisu simptomi poremećaja prehrane. Ovo je prosudba koja se temelji na vrijednostima i temelji se na normama u društvu, a takvo neprikladno etiketiranje može pogoršati patnju klijenta i predstavljati oblik superiornosti nad životinjama - ovaj put nad drugim ljudima.

Nadahnuto Clare Mann