Vježbanje nakon kemoterapije ključno je za preživljavanje raka debelog crijeva, studija je pokazala

Vježbanje nakon kemoterapije ključno je za preživljavanje raka debelog crijeva, studija je pokazala

Međunarodna studija pokazuje da tjelovježba nakon kemoterapije kod osoba koje su preživjele rak može povećati šanse za pobjedu protiv raka debelog crijeva, što mijenja pravila igre za dugoročno preživljavanje.

Studija:Strukturirani trening nakon adjuvantne kemoterapije za rak debelog crijeva. Autor fotografije: SimplyLove/Shutterstock.com

Aktualni New England Journal of Medicine Studija je provela randomizirano ispitivanje faze 3 kako bi se procijenilo kako strukturirani programi vježbanja nakon adjuvantne kemoterapije utječu na dulje preživljenje bez bolesti kod pacijenata s kolorektalnim rakom.

Rak debelog crijeva: konvencionalno liječenje i recidiv

Rak debelog crijeva, poznat i kao rak debelog crijeva, treća je najčešća vrsta raka u svijetu i ima visoku stopu smrtnosti. Obično se pacijentima sa stadijem III ili visokorizičnim stadijem II raka debelog crijeva preporučuje operacija i adjuvantna kemoterapija.

Ubrzo nakon operacije, ti se pacijenti liječe kapecitabinom i oksaliplatinom (Capox), 5-fluorouracilom i oksaliplatinom (FOLFOX) ili monoterapijom fluoropirimidinom tijekom tri do šest mjeseci. Osim nuspojava, ova strategija liječenja ima visoku stopu recidiva. Stoga su hitno potrebne nove intervencije kako bi se poboljšala kvaliteta života i stopa preživljenja ovih bolesnika.

Pretkliničke studije pokazale su korisne učinke vježbanja na smanjenje rasta raka. Promatračke studije su također pokazale da pacijenti s kolorektalnim karcinomom koji se nakon liječenja bave rekreativnom tjelesnom aktivnošću imaju manji rizik od recidiva raka i smrti.

Međutim, prethodni dokazi iz opservacijskih studija nisu uspjeli dokazati konačan uzročno-posljedični odnos zbog ograničenja u dizajnu studije. Daljnja istraživanja su važna kako bi se razumjelo kako tjelovježba poboljšava ishode raka debelog crijeva nakon operacije i adjuvantne kemoterapije.

O studiju

Canadian Cancer Trials Group (CCTG) pokrenula je studiju Co.21 Health Colon and Lifelong Training Change (Challenge) za usporedbu učinaka zdravstvenih operativnih materijala (zdravstveno obrazovanje) ili tih materijala u kombinaciji sa strukturiranim programom vježbanja (trening) tijekom tri godine kod pacijenata s kolorektalnim rakom koji su završili adjuvantnu kemoterapiju.

Svi su sudionici završili resekciju stadija III ili visokorizičnog stadija II adenokarcinoma debelog crijeva, nakon čega je uslijedila adjuvantna kemoterapija. Ti su pacijenti na početku vježbali manje od 150 minuta tjedno tjelovježbe umjerenog do blagog intenziteta.

Istočna kooperativna onkološka grupa (ECOG) koristila je pristup od 5 točaka za procjenu razine invaliditeta. Viši brojevi na ovoj ljestvici označavaju veći invaliditet. Svi pacijenti koji ispunjavaju uvjete mogli su završiti najmanje 6-minutne testove hodanja ili dvije razine submaksimalnog testiranja na pokretnoj traci.

Pacijenti su nasumično raspoređeni u grupe za zdravstveni odgoj i tjelovježbu u omjeru 1:1. Pacijenti raspoređeni u zdravstveno odgojnu skupinu dobili su materijale vezane uz tjelesnu aktivnost i zdravu prehranu. Nasuprot tome, oni u skupini koja je vježbala dobili su iste materijale i vodič za vježbe za osobe koje su preživjele kolorektalni rak. Sudionici grupe za tjelesne aktivnosti također su dobili tri godine smjernica od certificiranog savjetnika za tjelesne aktivnosti.

Program podrške podijeljen je u tri faze na temelju vremenskog rasporeda i definirane podrške. Tijekom prvih šest mjeseci programa (faza 1), sudionici u grupama za vježbanje sudjelovali su u 12 obaveznih osobnih sesija podrške u ponašanju zakazanih svaka dva tjedna, 12 obaveznih sesija vježbi pod nadzorom i dodatnih 12 sesija vježbi pod nadzorom tijekom alternativnih tjedana.

Tijekom drugih šest mjeseci programa (faza 2), pacijenti su dolazili osobno ili na daljinu svaka dva tjedna, kao i jedna vježba pod nadzorom kada su posjećeni osobno.

Tijekom posljednje dvije godine studije (faza 3), pacijenti su morali prisustvovati 24 obvezne mjesečne sesije osobne ili daljinske podrške u ponašanju, u kombinaciji s nadziranom sesijom tjelovježbe ako je pacijent posjećen osobno.

Program treninga imao je za cilj povećati vježbu aerobnog vježbanja kroz najmanje deset zadataka metaboličkog ekvivalenta (MET) u prva dva kvartala. Cilj je tada bio zadržati ili dodatno povećati to tijekom preostale 2,5 godine.

Rezultati studije

Između 2009. i 2024., 889 pacijenata je regrutirano iz 55 mjesta u Kanadi i Australiji. U ovoj studiji, 445 pacijenata nasumično je raspoređeno u skupinu za tjelovježbu, a 444 u skupinu za zdravstveni odgoj. Prosječna dob bolesnika bila je 61 godina; 90% kohorte imalo je III stadij bolesti, a 61% je primalo FOLFOX terapiju.

Tijekom faze 1, pridržavanje intervencije i promjene u pridržavanju tjelesne aktivnosti procijenjeni su na 83% za 12 obaveznih sesija podrške ponašanju, 79% za 12 obaveznih sesija vježbanja pod nadzorom i 20% za 12 preporučenih sesija vježbi pod nadzorom.

Tijekom faze 2, pridržavanje je palo na 68% za 12 obveznih sesija podrške ponašanju i 54% za 12 preporučenih sesija obuke pod nadzorom. Stope pridržavanja faze 3 bile su 63% za 24 obavezne sesije podrške u ponašanju i 44% za 24 preporučene sesije obuke pod nadzorom.

Regresijski model pokazao je da su pacijenti u skupini koja je vježbala zadržali veća poboljšanja od onih u skupini zdravstvenog odgoja tijekom trogodišnje intervencije. Ta su poboljšanja bila u skladu s umjerenom do snažnom tjelesnom aktivnošću, maksimalnom potrošnjom kisika i udaljenošću od 6 minuta hoda.

Razlika u slobodnom vremenu i velikoj rekreativnoj tjelesnoj aktivnosti između skupina kretala se od 5,2 do 7,4 MET sati tjedno. Predviđena maksimalna potrošnja kisika poboljšana je s 1,3 na 2.

7 ml/kg/min, a razlika između skupina u udaljenosti od 6 minuta hoda između 13 i 30 metara. Minimalne razlike između skupina uočene su za tjelesnu težinu ili opseg struka.

U srednjem razdoblju praćenja od 7,9 godina, 93 i 131 pacijent u skupini koja je vježbala i skupini koja je primala zdravstveni odgoj doživjeli su recidiv bolesti, novi primarni rak ili smrt. To je odgovaralo omjeru rizika za recidiv bolesti, novi primarni rak ili smrt od 0,72, što daje prednost skupini koja je vježbala.

Značajno je da je petogodišnje preživljenje bez bolesti bilo značajno dulje u skupini koja je vježbala (80,3%) u usporedbi sa skupinom koja je primala zdravstveni odgoj (73,9%). Grupa koja je vježbala također je poboljšala ukupno preživljenje, s omjerom rizika za smrt od 0,63. Ukupno 8-godišnje preživljenje bilo je 90,3% u skupini koja je vježbala i 83,2% u skupini koja je provodila zdravstveni odgoj.

Osim toga, pacijenti u skupini koja je vježbala pokazali su veći napredak na podljestvici tjelesnog funkcioniranja nego oni u skupini koja je primala zdravstveni odgoj. Nakon šest mjeseci, poboljšanje na podljestvici fizičkog funkcioniranja SF-36 iznosilo je 7,1 bod za skupinu koja je vježbala i 1,3 boda za skupinu koja se bavila zdravstvenim odgojem. Ova poboljšanja trajala su tri godine.

Sigurnosna analiza pokazala je da je 82,0% pacijenata u skupini koja je vježbala i 76,4% u skupini koja je provodila zdravstveni odgoj doživjelo barem jedan neželjeni događaj bilo koje klase.

Mišićno-koštani štetni događaji javili su se u 18,5% pacijenata u skupini koja je vježbala i 11,5% u skupini koja je imala zdravstveni odgoj. Samo 10% mišićno-koštanih događaja u skupini koja je vježbala bilo je povezano s intervencijom vježbanja. Tri ili više nuspojava pojavilo se u 15,4% skupine koja je vježbala i 9,1% u skupini zdravstvenog odgoja.

Ograničenja studije uključuju sporo zapošljavanje, pristranost odabira prema pacijentima s boljim funkcioniranjem i nižu stopu događaja od očekivane. Grupa koja je vježbala također je dobila više društvenog kontakta kroz podršku u ponašanju, što je moglo imati određeni utjecaj.

Nadalje, samoprijavljena tjelesna aktivnost podložna je pristranosti prisjećanja. Studija nije procijenila hoće li vježbanje prije ili tijekom kemoterapije proizvesti slične ili veće koristi. Program vježbanja započet nedugo nakon adjuvantne kemoterapije rezultirao je znatno duljim preživljenjem bez bolesti kod pacijenata s rakom debelog crijeva.

Rezultati također podržavaju poboljšano ukupno preživljenje i fizičku funkciju, s povećanim mišićno-koštanim nuspojavama.

Diploma

Strukturirani programi vježbanja započeti ubrzo nakon kemoterapije značajno su poboljšali preživljenje bez bolesti i ukupno preživljenje pacijenata s kolorektalnim rakom u usporedbi s pacijentima koji su samo prošli standardnu ​​zdravstvenu edukaciju.

Ovo pruža snažnu strategiju utemeljenu na dokazima za preživljavanje raka debelog crijeva i naglašava potrebu za ulaganjem u strukturirane bihevioralne programe podrške kako bi se shvatile sve prednosti.

Preuzmite svoju PDF kopiju sada!

Izvori: