Vježbanje prije dijagnoze raka smanjuje napredovanje bolesti i rizik od smrti

Vježbanje prije dijagnoze raka smanjuje napredovanje bolesti i rizik od smrti

Redovita tjelesna aktivnost prije dijagnoze raka može smanjiti rizik od napredovanja bolesti i smrti, pokazuje istraživanje objavljeno na internetuBritish Journal of Sports Medicine.

A čak i relativno niske razine tjelesne aktivnosti mogu biti korisne, pokazuju rezultati.

Postoje uvjerljivi dokazi da tjelesna aktivnost igra ključnu ulogu u smanjenju rizika od umiranja od raka, ali dokazi nisu tako uvjerljivi o njezinoj ulozi u napredovanju bolesti, objašnjavaju istraživači.

Kako bi ovo dodatno istražili, analizirali su anonimizirane podatke iz Discovery Health Medical Scheme (DHMS), koji je povezan s programom promicanja zdravlja Vitality. DHMS je najveći otvoreni plan zdravstvenog osiguranja u Južnoj Africi, koji pokriva približno 2,8 milijuna korisnika.

Svi sudionici Vitality programa nagrađeni su za zdrav način života, prikupljanje bodova za tjelesnu aktivnost zabilježenu trackerima aktivnosti, evidentiranje posjeta teretani ili registrirano sudjelovanje u organiziranim fitness aktivnostima.

Vrsta, učestalost, trajanje i intenzitet aktivnosti se bilježe i pretvaraju u tjedne minute treninga.

U studiju je uključeno ukupno 28.248 članova Programa vitalnosti s rakom u stadiju 1 i opsežnim podacima o tjelesnoj aktivnosti za godinu prije dijagnoze, koja je trajala od 2007. do 2022. godine.

Rak dojke i prostate bili su najčešći karcinomi, koji su činili 44% svih sudionika studije.

Vrijeme između početne dijagnoze i progresije bolesti, smrti ili povlačenja iz studije kretalo se od jednog mjeseca do gotovo 13 godina.

Kod gotovo dvije trećine ukupnog uzorka (65,5%) rak nije napredovao, ali kod nešto više od trećine (34,5%) jest. I dok je 81% preživjelo, 19% je umrlo prije završetka studije. Medijan vremena do smrti bio je 20 mjeseci, a medijan vremena do progresije bio je 7 mjeseci.

Tjelesna aktivnost u godini prije postavljanja dijagnoze klasificirana je kao nezabilježena (17 457; 62% sudionika); nizak, jednak 60 ili manje minuta tjedno (3722;13%); i umjereno do visoko, jednako 60 ili više minuta tjedno tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta (7069; 25%).

Uzimajući u obzir potencijalno utjecajne čimbenike kao što su dob u trenutku postavljanja dijagnoze, spol, ekonomski i društveni status i komorbiditeti, stope progresije raka i smrti od svih uzroka bile su niže među onima koji su bili fizički aktivni godinu dana prije dijagnoze.

Izgledi za progresiju bolesti bili su 16% niži među onima koji su se u prethodnoj godini malo bavili tjelesnom aktivnošću u usporedbi s onima koji nisu bilježili nikakvu tjelesnu aktivnost, dok su izgledi bili 16% niži za one koji su vježbali umjereno do intenzivno i 27% niži.

Isto tako, izgledi za umiranje iz bilo kojeg uzroka bili su 33% niži među onima koji su se bavili niskom razinom tjelesne aktivnosti nego među onima koji nisu imali nikakvu tjelesnu aktivnost, a 47% niži među onima koji su postigli umjerenu do visoku razinu tjelesne aktivnosti.

Dvije godine nakon dijagnoze, vjerojatnost da bolest ne napreduje bila je 74% među onima koji nisu imali tjelesne aktivnosti godinu dana prije dijagnoze, u usporedbi sa 78% odnosno 80% među onima koji su postigli nisku odnosno umjerenu do visoku razinu tjelesne aktivnosti.

Dok se vjerojatnost progresije bolesti s vremenom povećavala, još uvijek je bila niža među onima koji su postigli određenu razinu tjelesne aktivnosti u godini prije dijagnoze.

Nakon 3 godine, vjerojatnost odsustva progresije bolesti bila je 71%, 75%, odnosno 78% za nikakvu, nisku i umjerenu do visoku tjelesnu aktivnost. A nakon 5 godina iznosio je 66%, 70% odnosno 73%.

Slični obrasci bili su vidljivi u smrtima iz svih uzroka. Dvije godine nakon dijagnoze, vjerojatnost preživljavanja bila je 91% među onima koji nisu imali dokumentirane tjelesne aktivnosti u godini prije dijagnoze, u usporedbi s 94% odnosno 95% među onima koji su zabilježili niske odnosno umjerene do visoke razine.

Odgovarajuće vjerojatnosti preživljavanja 3 godine nakon dijagnoze bile su 88%, 92%, odnosno 94%, odnosno 84%, 90%, odnosno 91% nakon 5 godina.

Budući da je ovo promatračka studija, uzrok i posljedica se ne mogu utvrditi. I istraživači priznaju da nisu mogli uzeti u obzir druge potencijalno utjecajne čimbenike poput pušenja i konzumacije alkohola, dok su podaci o težini (BMI) bili nepotpuni.

Međutim, oni sugeriraju da postoji nekoliko uvjerljivih bioloških objašnjenja za rezultate. Najvažniji od njih je način na koji tjelesna aktivnost jača imunološki sustav povećanjem broja prirodnih stanica ubojica, limfocita, neutrofila i eozinofila.

Dodaju da tjelesna aktivnost također može smanjiti rizik od progresije karcinoma osjetljivih na hormone poput raka dojke i prostate reguliranjem razine estrogena i testosterona.

“Može se očekivati ​​da će tjelesna aktivnost donijeti značajne prednosti u smislu progresije i smrtnosti od svih uzroka kod pacijenata oboljelih od raka”, pišu oni.

"U svijetu u kojem rak i dalje predstavlja značajan teret za javno zdravlje, promicanje tjelesne aktivnosti može pružiti važne prednosti u smislu napredovanja raka, prevencije i liječenja", zaključuju.

Izvori: