Studija pokazuje važne genetske tragove za napredovanje raka prostate

Studija pokazuje važne genetske tragove za napredovanje raka prostate

Nedavno objavljena studija uČasopis za istraživanje raka i kliničku onkologijuIstraživanje genetskih prediktora progresije raka prostate za prepoznavanje kliničkih ishoda. Studiju su proveli istraživači s D’Or Instituta za istraživanje i obrazovanje (IDOR), Sveučilišta São Paulo (USP) i São Paulo Cancer Institute (ICEP) i usredotočili su se na ulogu androgenog receptora (AR), njegove varijante AR-V7 i obitelji P160.

Rak prostate: složena i smrtonosna bolest

Rak prostate je vodeći uzrok smrti među muškarcima, odnoseći više od 40 života svaki dan u Brazilu. Jedan od najvećih izazova je predviđanje koji će slučajevi postati agresivniji, budući da se bolest uvelike razlikuje među pojedincima. Kako bi otkrili genetske tragove koji bi mogli pomoći u ranom otkrivanju visokorizičnih slučajeva, istraživači su se usredotočili na specifične gene koji se obično povezuju s progresijom raka prostate.

Proučavanje važnih gena

Studija je analizirala pet ključnih gena:
AR (androgeni receptor) – igra ključnu ulogu u karakteristikama muškaraca i napredovanju raka prostate.
AR-V7 (varijanta AR)-povezana s rakom prostate otpornim na kastraciju (CRPC) koji nastavlja napredovati unatoč tretmanima za suzbijanje androgena.
Obitelj gena P160 (SRC-1, SRC-2 i SRC-3) koaktivatori AR koji utječu na agresivnost raka.

Istraživanjem je obuhvaćeno 155 pacijenata koji su bili podvrgnuti radikalnoj prostatektomiji (uklanjanju prostate) u razdoblju od 1994. do 2012. godine, te uzorci tkiva 11 zdravih osoba kao kontrolne skupine. Koristeći QPCR, tehniku ​​koja pojačava i kvantificira DNA ili RNA, znanstvenici su mjerili razine ekspresije gena u prikupljenim uzorcima tkiva. Njihov je cilj bio proučiti odnos između genetskih profila i kliničkih značajki kao što su recidiv raka i progresija CRPC-a.

Povezivanje ekspresije gena s kliničkim ishodima

Rezultati su pokazali da su svi analizirani geni osim SRC-1 imali višu razinu aktivacije kod pacijenata oboljelih od raka u usporedbi s kontrolnom skupinom. Iako SRC-1 nije dosegao statistički značaj, njegova prosječna ekspresija još je uvijek bila viša u pacijenata oboljelih od raka, a studija je ukazala na njegovu važnost za metastatsku progresiju raka, ukazujući na određeni potencijal kao prognostički čimbenik.

Drugo važno otkriće je da ekspresija AR gena nije bila izravno povezana s ekspresijom njegovih pomoćnih gena (SRC-1, SRC-2 i SRC-3) ili AR-V7. Međutim, AR-V7 je bio snažno povezan s genima obitelji p160, što sugerira da sposobnost AR-V7 da pomogne stanicama raka prostate da se odupru hormonskoj terapiji ovisi o tim pomoćnim genima, posebno SRC-3.

Nadalje, SRC-2 i SRC-3 bili su značajno povezani s visokorizičnim rakom prostate, dok je pretjerana aktivacija AR bila povezana sa 73,2% većim rizikom od ranog recidiva. Ekspresija AR-V7 također je pokazala povećanje rizika od ranog recidiva od 62,1%. Ovi rezultati naglašavaju važnost signalizacije androgena u recidivu raka prostate i razvoju tumora.

Studija sugerira da bi ti geni mogli poslužiti kao potencijalni prognostički biomarkeri za rak prostate. Dok je SRC-1 pokazao značajnu aktivaciju u metastatskim slučajevima, SRC-2 i SRC-3 su imali promjene ekspresije koje mogu pomoći u identificiranju agresivnijih zloćudnih bolesti.

Autori naglašavaju da ove korelacije zahtijevaju daljnje istraživanje, posebice povezanost između SRC-3 i AR-V7, što može pružiti dublji uvid u ulogu proteina obitelji P160 u razvoju CRPC-a. Ovi obećavajući rezultati utiru put budućim studijama o ulozi gena povezanih s androgenima u prognozi raka prostate, pridonoseći napretku u personaliziranim pristupima liječenju bolesti.

Izvori: