Desetogodišnji podaci potvrđuju da je vježba moćno sredstvo protiv depresije

Desetogodišnji podaci potvrđuju da je vježba moćno sredstvo protiv depresije

NovaPLOS jedanStudija daje ažurirani pregled načina na koji vježbanje utječe na depresiju kod inače zdravih odraslih osoba.

Kako tjelesna aktivnost poboljšava mentalno zdravlje?

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) smatra tjelesnu neaktivnost četvrtim najvažnijim faktorom rizika koji utječe na smrtnost, uz njezinu ulogu u povećanju učestalosti mnogih nezaraznih bolesti. Redovita tjelesna aktivnost snažno je povezana s pozitivnim zdravstvenim ishodima, uključujući poboljšano mentalno zdravlje smanjenjem rizika od tjeskobe i kognitivnog oštećenja.

Mentalne bolesti poput depresije mogu značajno utjecati na kvalitetu života pojedinca. Iako se kognitivna bihevioralna terapija (KBT) i farmakološke strategije obično propisuju za liječenje mentalnih poremećaja, te strategije imaju brojna ograničenja. Na primjer, farmakološko liječenje depresije može rezultirati nuspojavama povezanim s lijekovima kao što su zatvor, glavobolja, proljev, nesanica, mučnina i pospanost, dok je KBT povezana s umjerenom učinkovitošću.

Prethodno su istraživači izvijestili da više od 50% osoba s depresijom ne reagira na antidepresive prve linije, od kojih približno 30% nema poboljšanja simptoma uz trenutno dostupne tretmane. S obzirom na veću globalnu prevalenciju depresije i nisku učinkovitost dostupnih tretmana, hitno je potrebno troškovno učinkovito liječenje depresivnih poremećaja.

O studiju

2014. istraživači najmlađihPLOS jedanStudija je objavila meta-analizu koja pokazuje da tjelovježba ima umjereni ukupni učinak (ES) na depresiju. Ovdje je ukupna ocjena tjelesnog vježbanja za depresiju bila 0,56, što je slično onoj kod farmakoloških ili psihoterapijskih tretmana za depresiju.

Relevantne studije objavljene nakon 2014. dobivene su iz baza podataka PubMed, CINAHL Complete, Psycinfo, PSYNDEX, SOCINDEX i SportDiscus za meta-analizu kako bi se njihove prethodne analize ažurirale novijim podacima.

Jedanaest studija ispunilo je sve kriterije prihvatljivosti i uključeno je u konačnu meta-analizu. Studija je uključivala 229 randomiziranih kontroliranih studija (RCT), kontroliranih studija, klasterskih RCT studija i longitudinalnih studija sa 16 255 sudionika.

Razine depresije mjerene su pomoću Hamiltonove ljestvice depresije (HAM-D), Beckovog popisa depresije (BDI) i Hamiltonove ljestvice ocjene depresije (HAM-D).

Tjelesna aktivnost i vježbanje kao intervencija u liječenju depresije

Tijekom proteklog desetljeća istraživači su kontinuirano izvještavali da i vježbanje i tjelesna aktivnost mogu smanjiti simptome depresije i poboljšati kvalitetu života osoba s depresijom. Ove dobrobiti ne mogu se pripisati jednom, izoliranom mehanizmu i vjerojatno su posljedica međusobnog djelovanja više psiholoških i neurobioloških mehanizama.

Iako mnoge studije koriste tjelesnu aktivnost i tjelovježbu naizmjenično, važno je napomenuti da je tjelovježba uvijek tjelesna, ali se tjelesna aktivnost ne smatra nužno tjelovježbom. To je zato što je vježba više strukturirana i planirana, dok tjelesna aktivnost uključuje sve što uzrokuje kontrakciju skeletnih mišića i rezultira značajnim povećanjem potrošnje kalorija u usporedbi s potrošnjom energije.

Nedavne studije pokazuju da učinak tjelesne aktivnosti/vježbe na simptome depresije varira ovisno o vrsti, intenzitetu i minimalnom trajanju. U usporedbi s nikakvim intervencijama, tjelovježba može imati umjeren do veliki učinak na ublažavanje simptoma depresije. Također se čini da je tjelovježba korisnija od uobičajene njege, kao što su placebo tablete ili uvjeti kontrole liste čekanja.

Trening ublažava simptome depresije i kod muškaraca i kod žena. Posebno je utvrđeno da tjelovježba, psihosocijalne intervencije i strategije opuštanja imaju usporedive učinke. Ipak, postojeće studije naglašavaju da trener pozitivno utječe na reakcije pacijenata na liječenje.

Konkretno, aerobne vježbe poput plivanja, trčanja, trčanja i hodanja imale su jači antidepresivni učinak od psiholoških tretmana ili antidepresiva. Intervencije umjerenog intenziteta s kraćim tjednim trajanjem dale su povoljniji učinak od intervencija visokog intenziteta.

Neurobiološka objašnjenja i budući izgledi

Depresivni poremećaji nastaju zbog disfunkcije osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA), smanjenog odgovora na glukokortikoide, povećanog lučenja otpuštanja kortikotropina (CRH) te povećane veličine i aktivnosti hipofiznih žlijezda. Čak i deset godina nakon njihove izvorne meta-analize, specifične neurobiološke promjene uključene u učinke vježbanja i tjelesne aktivnosti na smanjenje tlaka ostaju nejasne.

Istraživači su sugerirali da se učinci tjelovježbe i tjelesne aktivnosti mogu pripisati fiziološkim promjenama u funkciji osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, metabolizmu monoamina, neurotrofnim čimbenicima i neuroinflamaciji. Ove hipoteze podupiru mnogi sustavni pregledi koji su na sličan način izvještavali o učincima tjelesne aktivnosti na serotonergički sustav i HPA os.

Kako bi se optimizirali antidepresivni učinci tjelesne aktivnosti, potrebno je redovito pratiti biomarkere depresivnih poremećaja. Optimalni odnos doza-odgovor također treba odrediti kako bi se kliničarima pružile jasne smjernice za propisivanje ove strategije za liječenje simptoma depresije.

Izvori: