Zašto pacijenti s dijabetesom tipa 2 trebaju više od samog praćenja glukoze u krvi

Zašto pacijenti s dijabetesom tipa 2 trebaju više od samog praćenja glukoze u krvi

Novo istraživanje pokazuje da skrivena glad - nedostatak esencijalnih vitamina i minerala - tiho pogoršava dijabetes tipa 2, pogađajući gotovo polovicu pacijenata diljem svijeta. Što to znači za skrb i prevenciju dijabetesa?

U studiji nedavno objavljenoj u časopisuBMJ prehrana, prevencija i zdravljeSkupina istraživača procijenila je teret nedostatka mikronutrijenata kod pacijenata s dijabetes melitusom tipa 2 (T2DM) i identificirala važne obrasce u demografskim i zemljopisnim regijama.

pozadina

Jeste li znali da gotovo polovica ljudi s T2DM ima manjak esencijalnih vitamina i minerala kao što su vitamin D i magnezij, koji su ključni za regulaciju šećera u krvi i funkciju inzulina? Unatoč ovoj alarmantnoj stvarnosti, većina pacijenata nije svjesna ovih nedostataka.

Urbanizacija, sjedilački način života i prevalencija prerađene prehrane samo su pogoršali krizu. Na primjer, pojedinci koji se uvelike oslanjaju na brzu hranu propuštaju važne hranjive tvari koje pojačavaju komplikacije dijabetesa. Nedostaci mikronutrijenata (MND) su tiha epidemija koja potkopava metaboličko zdravlje i kvalitetu života. Međutim, širi teret MND-a u bolesnika s T2DM-om i dalje je u tijeku, pri čemu se većina istraživanja usko fokusira na pojedinačne hranjive tvari.

Kako globalne stope dijabetesa rastu, a bolesti stila života dominiraju, otkrivanje pravog opsega ovog problema nikada nije bilo hitnije. Novi dokazi upućuju na to da nedostatak mikronutrijenata može poremetiti metabolizam glukoze i inzulinske signalne putove, dodatno pridonoseći nastanku i napredovanju T2DM. Rješavanje ovih nedostataka je neophodno za poboljšanje upravljanja bolestima, sprječavanje komplikacija i poboljšanje milijuna života diljem svijeta.

O studiju

Uloga mikronutrijenata u dijabetesu: Nedostaci mikronutrijenata, kao što su vitamin D, magnezij i B12, ometaju metabolizam glukoze i signalne putove inzulina, potencijalno ubrzavajući nastanak i progresiju dijabetesa tipa 2 (T2DM).

Ovaj sustavni pregled pridržavao se preferiranih stavki izvješćivanja za sustavne preglede i meta-analize (PRISMA) smjernica. Provedeno je opsežno pretraživanje u bazama podataka kao što su PubMed, Scopus i Cochrane Library za studije objavljene između 1998. i 2023. godine.

Studije su bile uključene ako su ispitivale prevalenciju nedostatka mikronutrijenata kod osoba u dobi od 18 godina ili starijih s T2DM. Prihvatljivi dizajni studija uključivali su presječne i kohortne studije. Isključene su studije koje su bile usmjerene na gestacijski dijabetes, dijabetes tipa 1 ili osobe mlađe od 18 godina. Ekstrakcija podataka provedena je pomoću standardiziranih karakteristika studije prikupljanja listova, demografskih podataka sudionika i podataka o prevalenciji.

Statističke analize provedene su korištenjem R softvera (verzija 4.3.2) primjenom modela slučajnih učinaka na združene stope prevalencije. Heterogenost je procijenjena pomoću I-kvadrat statistike, dok je pristranost objave procijenjena pomoću Eggerovog testa. Provedene su analize podskupina kako bi se ispitale razlike prema spolu, geografskoj regiji i prisutnosti komplikacija povezanih s dijabetesom. Provedene su analize osjetljivosti kako bi se osigurala točnost rezultata. Naime, istraživači su istaknuli inherentna ograničenja bolničkih studija, koja bi mogla precijeniti stope prevalencije zbog pristranosti odabira.

Dijagnostički kriteriji za nedostatak mikronutrijenata varirali su između studija, ali dosljednost u mjernim jedinicama održana je tijekom sinteze podataka.

Rezultati studije

Sustavni pregled analizirao je 132 studije koje su sadržavale podatke od 52 501 sudionika. Skupna prevalencija višestrukih nedostataka mikronutrijenata u bolesnika s T2DM bila je 45,3% (95% interval pouzdanosti [CI]: 40,35% do 50,30%). Defekti su bili češći u žena (48,62%, 95% CI: 42,55% do 54,70%) (42,53%, 95% CI: 36,34% do 48,72%). Nedostatak vitamina D bio je najčešći, zahvaćajući 60,45% (95% CI: 55% do 65%) pacijenata. Nedostatak magnezija bio je drugi po važnosti s 41,95% (95% CI: 27% do 56%). Značajno je da je nedostatak vitamina B12 bio veći u korisnika metformina (28,72%, 95% CI: 21,08% do 36,37%) u usporedbi s općom populacijom T2DM.

Zemljopisna otkrića: Regionalne razlike u nedostatku mikronutrijenata odražavaju varijacije u prehrani, načinu života i zdravstvenoj skrbi, s najvećom prevalencijom prijavljenom u Americi i jugoistočnoj Aziji.

Geografski gledano, prevalencija MND-a varirala je u regijama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Amerika je prijavila najveću prevalenciju (54,04%, 95% CI: 35,03% do 72,48%), a slijedi je jugoistočna Azija (49,73%, 95% CI: 38,88% do 60,60%). Bolničke studije uvijek su izvještavale o višim stopama prevalencije (46%, 95% CI: 41% do 51%) u usporedbi sa studijama u zajednici (22%, 95% CI: 6% do 46%), naglašavajući potencijalnu pristranost odabira. Nedostatak velikih, populacijskih studija otežava usporedbu stopa prevalencije između T2DM pacijenata i opće populacije. Nadalje, analize podskupina pokazale su da su bolesnici s T2DM s komplikacijama imali veću prevalenciju MND-a (40%, 95% CI: 29,38% do 50,28%).

Meta-regresijske analize identificirale su blagi uzlazni trend u prevalenciji MND-a tijekom vremena, posebno za vitamin D i B12, iako ti trendovi nisu bili statistički značajni. Dijagrami lijevka i Eggerov test potvrdili su prisutnost pristranosti objavljivanja, ali analize osjetljivosti potvrdile su ukupnu točnost skupnih procjena. Unatoč značajnoj heterogenosti između studija (I-kvadrat = 99%), dosljedni obrasci u podskupinama istaknuli su raširenost ovog problema. Varijabilnost se pripisuje razlikama u dijagnostičkim kriterijima, karakteristikama populacije i prehrambenim obrascima u različitim regijama.

Zaključci

Rezultati naglašavaju veliko opterećenje MNDM-om kod pacijenata s T2DM-om, pri čemu gotovo polovica ima nedostatak esencijalnih nutrijenata kao što su vitamin D i magnezij. Osobito su osjetljive žene i bolesnici s komplikacijama dijabetesa. Ti nedostaci ne samo da pogoršavaju progresiju bolesti, već također doprinose dugoročnim komplikacijama, naglašavajući potrebu za ciljanim intervencijama.

Zemljopisne varijacije naglašavaju utjecaj regionalnih prehrambenih navika i razlika u zdravstvenoj skrbi, što ukazuje na potrebu za kulturološki prilagođenim prehrambenim smjernicama. Nadalje, buduća istraživanja moraju se usredotočiti na dobro osmišljene studije temeljene na populaciji kako bi se pružili generalizirajući podaci i razjasnila uzročna veza između nedostatka mikronutrijenata i progresije T2DM. S obzirom na dominaciju bolničkih studija, buduća bi istraživanja trebala uključivati ​​kohorte u zajednici kako bi se poboljšala mogućnost generalizacije. Kreatori politike, kliničari i istraživači moraju se pozabaviti MND-om kao dijelom sveobuhvatne skrbi za dijabetes kako bi ublažili rastući teret T2DM.

Izvori: